Knjiga Formats of (Non)Seeing rezultat je znanstveno-istraživačkog projekta Ekspozicija. Teme i aspekti hrvatske fotografije od 19. stoljeća do danas (HRZZ-IP-2019-04-1772), koji je od početka bio je organiziran kroz sinergiju znanstvenika i stručnjaka s područja humanističkih, društvenih, tehničkih i prirodnih znanosti, kao i umjetnika spremnih istražiti i interpretirati višeznačnost i višeslojnost medija fotografije te promjene njezinih performativa s obzirom na prijelaz iz analognog u digitalno doba. Niz pojedinačnih i skupnih istraživanja provedenih u sklopu projekta nije usmjeren na ono što fotografija prikazuje (i što je na prvi pogled vidljivo), već su kombinacijom istraživačkih, analitičkih, interpretativnih i izvedbenih pristupa višestruko postavljena pitanja što je fotografija, što ona čini, što je činila jučer i što može činiti sutra. S obzirom na širok raspon pojavnosti i heterogenosti fotografskih slika, posebna pozornost usmjerena je prema kontekstima unutar kojih one nastaju, te stvarnostima koje same generiraju, na tragu zapažanja o „načinima kako je diskurs fotografije nastao i kako je razrađen u različitim povijesnim i kulturnim kontekstima“ (Emerling: 2012), a što je ključno za razumijevanje kako same fotografije, tako i naših promišljanja o ovom mediju i ulogama koje su mu dodijeljene. Ova publikacija, nastala na temelju izlaganja na istoimenoj konferenciji održanoj u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti (Split, 27.–29. listopada 2022.), formirana je oko nekoliko teza kojima smo nastojali potaknuti nova kritička tumačenja medija kroz uključivanje znanstvenih, disciplinarnih diskursa te iz perspektive umjetničkog područja. Razmatrali smo sekundarno znanje posredovano vernakularnim snimcima, čija banalnost i „beznačajnost“ uvode u raspravu svojstvo nepredvidljivosti ali i emancipacije medija, kao i fotografiju kao „pedagoško oruđe“ koje pomaže u konstrukciji i transferu znanja. Zatim, fotografiju smo tumačili kroz kustoske i muzeološke prakse koje su, zahvaljujući promjeni u poimanju starih hijerarhija umjetničkih medija, „prigrlile“ medij koji istovremeno postoji u nebrojenim kontekstima. Naposljetku, uočili smo fotografsku (de)teritorijalizaciju zaslužnu za diskurzivne pomake, praćene novim načinima razumijevanja fotografskog fenomena te smo fotografiju promatrali i kao strategiju i praksu anticipacijskog mišljenja o društvu, zajednici i svijetu, o kojima se promišlja kroz dekonstrukciju i resemantizaciju medija te uz raspravu o dokumentacijskom aspektu fotografije kao sredstva kojim se dolazi do novih otkrića.