Palaču baruna Vladimira Vranyczanyja sagradio je 1888./1889. godine zagrebački graditelj Gjuro Carnelutti prema projektu bečkoga arhitekta Otta von Hofera. Smje štena u samom središtu Donjega grada, u neposrednoj blizini reprezentativnoga niza trgova sa zgradama javne namjene, tzv. Zelene potkove, palača se odlikuje istaknutim urbanističkim i arhitektonskim kvalitetama. Svojim monumentalnim proporcijama i dojmljivim okruglim ugaonim erkerom s vlasnikovim grbom dala je jednom tipičnom donjogradskom bloku sasvim nove estetske karakteristike. Svojim pak interijerom (raskošno koncipiranim ulaznim prostorom, vestibulom i stubištem te dvoranama na katu) odražava sva obilježja aristokratske palače, dotad rijetko ostvarena u zagrebačkoj historicističkoj arhitekturi. Ujedno, s dvjema obližnjim palačama iste obitelji, koje starija braća Vladimira Vranyczanyja – Dragan i Ljudevit – podižu neposredno prije i nakon potresa 1880. godine na samoj Zelenoj potkovi (Zrinski trg 19, Strossmayerov trg 12), palača Vranyczany u Berislavićevoj ulici čini prekretnicu u razvoju zagrebačke kasnohistoricističke arhitekture. Na svojevrsni je način njezina gradnja početak monumentalne obnove Zagreba nakon potresa, kad skladna i decentna neorenesansna arhitektura domaćih i udomaćenih graditelja ustupa mjesto monumentalnom neobaroku uvedenom u Zagreb iz same središnjice u Beču. Ostajući u vlasništvu obitelji Vranyczany-Dobrinović sve do Drugoga svjetskog rata, palača je ubrzo stekla novu javnu namjenu te je 1952. godine ustupljena Hrvatskome inženjerskom savezu (tada Društvu inženjera i tehničara NR Hrvatske), u čijem je vlasništvu i danas. Namjena sjedišta važne strukovne udruge stare gotovo sto pedest godina rezultirala je primjerenim korištenjem palače, tako da su njezina izvorna obilježja, uz tek manje preinake, ostala sačuvana gotovo intaktno. Takva situacija uvelike olakšava planiranu cjelovitu obnovu.