| Sažetak (hrvatski) | Izgradnja tvornica bila je sve do 1936. službeno dopuštena istočno od Klaoničke (Bauerove) ulice i južno od Vlaške, no blokovski je sustav, temeljen na Lenucijevoj regulaciji istočnoga dijela grada iz 1905., stvarno određivao dimenzije i način rasta tvorničkih kompleksa. Zagrebački veletrgovac vinom Mijo Arko na samom je početku Prvoga svjetskoga rata odlučio nove pogone svoje tvrtke smjestiti upravo u istočnome dijelu Zagreba. Arko je kupio jednokatnicu u Vlaškoj 116, koju je preuredio za svoju poslovnicu i stan, a iza kuće izgradio je 1917. malu zgradu tvornice konjaka. Vladimir Arko, njegov sin, otkupio je susjedne parcele i na njima između 1918. i 1921. izgradio nove tvorničke zgrade “za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žeste, pjenušca, pjenice, bezalkoholnih pića i bačava”. Istodobno je poduzeo dogradnju i preuređenje poslovno-stambene kuće u Vlaškoj 116. Oba ta pothvata Vladimir Arko povjerio je arhitektu Ignjatu Fischeru, koji je pokazao svoju projektantsku svestranost i sposobnost prilagođavanja specifičnoj mikrolokaciji. U projektima tvorničkih zgrada Fischer spregnutu armiranobetonsku nosivu strukturu spaja s maksimalno rastvorenom, ostakljenom fasadnom opnom, a detalje oblikuje u duhu secesijske epohe. Obiteljsku rezidenciju uređuje, međutim, kao raskošnu neohistoricističku palaču, koja je udomila i Arkovu kolekciju umjetnina. Između kuće i Međašnoga (Kvaternikova) trga uređen je perivoj. Uspješno poslovanje i stalno uvođenje novih vrsta proizvoda tijekom 1920-ih zahtijevali su podizanje novih pogona u zadanom bloku – tvornice etera, tvornice željeznih bačava, tvornice limenih bačava i skladišta lima, te niz manjih pomoćnih objekata. Za te je zgrade strogo utilitarne namjene Arko angažirao solidne graditelje i građevna poduzetništva. Za projektiranje reprezentativnih dijelova kompleksa 1926./27. (novo proširenje i uređenje svoje obiteljske kuće i novi glavni ulaz u tvornicu) ponovo je odabrao Fischera. Tako su se u izrazitom kontrastu našli heterogeni građevni sklop tvornice i otmjenost rezidencije visoke zagrebačke međuratne bourgeoisie. |
