Kritičko i interpretativno naslijeđe prof. dr. Ive Maroevića (Stari Grad, 1. 10. 1937. ‒ Zagreb, 20. 1. 2007.) značajno je zbog nekoliko razloga. Radi se o upornom i angažiranom istraživaču urbanizma i arhitekture grada u koji je doputovao na studij, u kojem je proveo život i gdje je trajno „mapirao“ interesne i kontaktne zone kojima je posvećivao pozornost. Od suživota gornjogradskih utvrda i suvremenih interpolacija koje su na razne načine i s raznovrsnim rezultatima rješavali te osjetljive spojeve, povijesno-prostorno-društvenih analiza geneza pojedinih zagrebačkih trgova, preko opremljenosti gradskih prostora, iskoristivosti tradicije u suvremenom kontekstu – raspon njegovih interesa bio je velik i obuhvatio je mnoga važna pitanja gradogradnje među kojima, čini se, nema malih ili manje važnih tema ili prostora. Povijesne teme istraživao je i tumačio sa stavom i saznanjima današnjice ne ističući historizam činjenica nad ostalim, ukupnim značenjima duhovnog i javnog života koji uvelike utječu na arhitektonska i urbanistička zbivanja. U toj stalnoj mijeni, zahvaljujući novim saznanjima i teorijskim promišljanjima Ivo Maroević uspješno je zadržao i na izvjestan način obranio dignitet pojedinih spomenika, stilskih razdoblja i građevina, dok je istodobno kritički promatrao i iznova tumačio predmete svojih istraživanja i ideološke superstrukture koje su neminovno utjecale na taj nikad prekinut proces. U svojim je napisima obraćao pozornost na mnoge složene odnose koji su utjecali na gradogradnju, pri čemu nije ispuštao iz vida ni društveni, ni ekonomski, tehnološki, niti povijesni kontekst. Putanja Maroevićevih istraživanja i zapisa povezuje povijest arhitekture, kritičke komentare i teorijski diskurs, u središtu kojih je često bila neka zagrebačka tema. Arhitektura je u tumačenju Ive Maroevića bila jedinstvena “točka susreta” – okosnica razgovora (i monologa) koji su pridonijeli identifikaciji mnogih posebnosti nacionalne kulturno-umjetničke baštine.