Muzej je ponajprije njegov program – muzej, kao i umjetničko djelo, sam stvara svoga receptora; no muzej suvremene umjetnosti jest i arhitektura po sebi i način na koji zgrada odgovara na program. Dakako, postoje dvije koncepcije zasnivanja muzeja – u postojećim objektima strategijom prenamjene ili podizanjem novog – koje su obje jednako delikatne i jednako umjesne ako prihvaćamo da nema izravne korelacije (konceptualno i u stvarnosti) između konstrukcije i programa u arhitekturi. Odnos umjetnosti i institucija u kojima je izlagana ima sve veću ulogu u produkciji i recepciji umjetnosti nakon 1960-ih, da bi početkom 1980-ih bilo postavljeno pitanje odnosa moći između autora i izlagačkoga sustava: postavlja ga autor koji pruža otpor središnjoj poziciji institucije aproprijacijom njezina prostora – “problematizirajući” i dovodeći je u pitanje. Dvadeseto je stoljeće razdoblje samopropitivanja umjetnosti: prema A. Dantou pojam umjetničkog djela obavlja funkciju izbacivanja predmeta na koje se odnosi iz realnosti (noseći pečat deskriptivne lažnosti). Na djelu je, dakle, promjena u samoj ideji umjetnosti (u njezinoj postpovijesti, nakon kraja umjetnosti), no i ideji smisla izlagačkog prostora, od modernističkoga koncepta white cubea do black boxa u kojemu svjetlost ili tamu emanira samo umjetničko djelo. Postmoderna tendencija ka negaciji bijele “neutralnosti” muzeja moderne dovodi do “bilbaovskog” i “frankfurtskog” efekta. Umjetničko djelo rađa se u unutarnjem krajoliku muzeja, prostora heterotopije u kojem, stimuliran od umjetnika, gledatelj sukreira, štoviše završava i personalizira djelo (subjektivnošću prosudbe). Nasuprot koncepciji izložbe Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu kao Zbirke u pokretu, koja je fleksibilni okvir za neizvjesnost suvremene umjetnosti, druga struja stručnjaka zagovara kronološki temeljen postav koji je populistički, jer zahtijeva manje znanje o umjetnosti da bi bio razumljiv. Osim potrošnje umjetnosti u izlaganju (Y. Michaud), stalni postav suvremene umjetnosti u jednom kulturalnom miljeu uspostavlja načela valorizacije, osigurava veću društvenu vidljivost i prihvaćanje vizualnog jezika i transestetskih kodova suvremene umjetnosti od strane javnosti, te nudi kriterije za uspostavljanje njezina tržišta.