Tema izlaganja je dvorac Gornja Rijeka u kontekstu konzervatorskih promišljanja i vizije njegove obnove i revitalizacije. Obnova i prenamjena povijesnog objekta – spomenika kulture – započinje procesom koji podrazumijeva analizu povijesnog konteksta, istražne restauratorske radove na objektu te interpretaciju nalaza i vrijednosti cjeline, a s ciljem određenja uvjeta za obnovu i prezentaciju, dakle za izradu projektne dokumentacije. Nadalje, proces obnove uključuje i propitivanje mogućnosti prilagodbe objekta novoj namjeni i suvremenim potrebama života u okviru koje se otvara pitanje kapaciteta i načina korištenja prostora. Ovaj dio konzervatorske prakse vrlo je osjetljiv i podložan dugotrajnim propitivanjima jer neadekvatna odluka može značajno poremetiti značenje i ugroziti vrijednost objekta. Slijedom navedenoga u prvom dijelu izlaganja prezentirat će se rezultati istražnih radova kojima je utvrđen građevni razvoj i transformacija kurije u renesansni dvorac koji će barokizacijom izmijeniti karakter te još jednom svoje posljednje kvalitetno preoblikovanje doživjeti u drugoj polovici 19. stoljeća. Bit će prikazani konzervatorski uvjeti obnove i prezentacije dvorca, što uključuje i način korištenja njegovih prostora. S obzirom na to da je riječ o feudalnom imanju koje se tijekom povijesti formiralo kao skladna cjelina koja je objedinjavala perivoj i gospodarski prostor u čijem fokusu je uvijek bio dvorac, prikazat će se uvjeti uređenja i korištenja okolnog prostora dvorca. U okviru trećeg dijela predstavit će se jedno od idejnih rješenja koje konzervatori nisu prihvatili, ali koje zanimljivo ilustrira pristup investitora i projektanata te izoštrava sliku o različitim, a ponekad i sasvim suprotnim, viđenjima i prioritetima u kontekstu obnove povijesnih objekata.