| Sažetak (hrvatski) | Druga polovica 17. i 18. stoljeća svjedoče snažnom razvitku umjetničke produkcije na području sjeverozapadne Hrvatske. Uz stalno pritjecanje umjetnika iz razvijenijih, mahom srednjoeuropskih, središta, u nekoliko većih gradova (ali i u poticajnim okvirima crkvenih redova) razvijaju se lokalne radionice koje se, s obzirom na vremenski raspon njihove djelatnosti, može smatrati dijelom domaće kulturne scene. Njoj se svakako mogu pribrojiti i pripadnici društvenih elita, rast čijega naručiteljskoga senzibiliteta biva popraćen i usvajanjem niza pojmova povezanih s umjetnošću. Osim u ugovorima u kojima se, uz prevladavajući latinski susreću njemački, talijanski, ali i hrvatski tekstovi, taj je pojmovni razvitak moguće pratiti i u povijesnim rječnicima kao svjedočanstvima leksikografskih i filoloških napora dvaju baroknih stoljeća. Ovaj će se rad koncentrirati upravo na pojmove i nazivlje sadržano u tiskanim ( J. Habdelić, Dictionar, 1670.; I. Belostenec, Gazophylacium, 1740.; A. Jambrešić – F. Sušnik, Lexicon latinum, 1742.) i rukopisnim (P. Ritter – Vitezović, Lexicon Latino – Illyricum; A. Patačić, Dikcionar) rječnicima, te pomoću njih pokušati proširiti poznavanje umjetničke (prvenstveno kiparske i altarističke) prakse 17. i 18. stoljeća. |
