Sve do izložbe »Nova slika« na 13. salonu mladih ponovno aktualiziranje slikarstva smatralo se marginalnom pojavom, unatoč tome što tragove »nove slike« možemo, barem u Zagrebu, pratiti od 1977./ 78. godine, dakle i prije značajnih izložbi kao što su one održane u New Yorku , Londonu, na Venecijanskom bijenalu, pariškom Bijenalu mladih 1980., gostujuće izložbe u Beogradu i Zagrebu »America Now « 1979. Nekoliko je pojedinaca ovdje, kao Nina Ivančič i Zvjezdana Fio na jednoj strani, te Đuro Seder na drugoj, osjetilo važne impulse, samostalno ih razvijajući kao i generacija slikara u Rimu, New Yorku , Kölnu, Düsseldorfu . . . Drugi razlog koji me je naveo da pribjegnem kroničarskom bilježenju događaja oko »nove slike« u našoj sredini jest taj što su odmah nakon izložbi na Salonu mladih i one u Kopru pojedini galerijski službenici počeli izvrtati činjenice, svjesno ih prešućivati ili ih podešavati svojoj poznatoj retardiranosti. Tako Galerija suvremene umjetnost u Zagrebu organizira izložbu »Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina« , najprije u Zagrebu, pa je zatim potkraj travnja 1982. prenosi u Beograd i dopunjuje sekcijom »Novi obrat — slikarstvo« gdje se pojavljuju mahom isti autori koji su izlagali na Salonu mladih i izložbi »Podobe — Immagini« , a da se nijednom riječju ne spominje njihovo ranije zajedničko pojavljivanje. Štoviše, nastoji se u djelima tih umjetnika vidjeti kontinuitet prakse 70-ih godina, stvoriti dakle slika lančanog slijeda koja je upravo za generaciju »nove slike« krajnje neprimjerena. Izložba »Novi obrat — slikarstvo« pokazala je tako diletantizam ne samo s gramatičkog stajališta (»novi obrat«), nego i stručnog.