Umjesto sinteznoga pregleda zasnovanog na identičnim metodološkim polazištima i sličnim interpretativnim strategijama, riječ je prije o skupini članaka rahlo povezanih idejom moderniteta kojom domaća sredina raspolaže u danom trenutku, kao i nastojanjem da se promatrane likovne pojave čvršće vežu uz aktualna društvena zbivanja. Osobne perspektive i širina obuhvata obrađenih tema, koja varira od relativno širokih, panoramskih pregleda zbivanja u duljem vremenskom razdoblju, do koncentracije na pojedinačni opus kao pars pro toto stanja domaće likovne scene u određenom povijesnom trenutku, rezultirali su i vrlo različitim diskurzivnim razinama tekstova u ovoj knjizi. Imajući u vidu širi krug čitatelja, većina autora ne nudi složenija teorijska objašnjenja odabranih likovnih fenomena, prebacujući težište na objašnjenja njihova suodnosa s istovremenim zbivanjima na regionalnoj ili europskoj likovnoj sceni. Poglavlja koja nedostaju – poput, na primjer, onoga o umjetnosti 40-ih godina ili sustavnih analiza upotrebe formalnih i tehničkih rješenja „visoke umjetnosti“ u najširem području vizualnih komunikacija – posljedica su postojanja određenih „slijepih točaka“ u korpusu domaće povijesti umjetnosti, ali i izostanka ambicije urednika ove knjige da ponude bilo kakvu cjelovitu i konačnu sliku zbivanja na domaćoj likovnoj sceni 20. stoljeća. Umjesto toga, ovu knjigu treba shvatiti kao nastojanje da se ukaže na određene probleme i područja te zahtijevaju nove interpretacije i „omekšavanje“ tradicionalnih disciplinarnih granica kao preduvjet stvaranja novih znanja.