Krajem 90-ih i početkom 2000-ih na hrvatskoj je umjetničkoj sceni stasala jedna čitava generacija nezavisnih kustosa, kustoskih kolektiva i kulturnih radnika stvarajući potpuno novu dinamiku u kojoj nezavisni akteri, unatoč prekarnim uvjetima rada, postaju metodološki najprogresivniji i internacionalno najumreženiji činioci scene nasuprot institucijama zaglavljenima u procesu tranzicije. Rijetko su se pripadnici nove “klase” nezavisnih kustosa (ne samo u Hrvatakoj) nazivali i povjesničarima umjetnosti odražavajući odmak prema vlastitom akademskom backgroundu, ali i naoko nepremostiv ponor između dostupnog sistema obrazovanja i svakodnevne “prakse”. (Svoje su znanje ionako stjecali neovisno o institucijama, prije svega kroz proces samoobrazovanja i internacionalnog umrežavanja). Istovremeno, zazor lokalnih katedri za povijest umjetnosti prema svemu što nosi predznak “suvremeno” stvorio je ogromne praznine i propuste u historizaciji lokalne suvremene umjetnosti, kojih je jedan pokazatelj i činjenica da su autori studija i monografija o progresivnim tendencijama 50-ih i 60-ih i fenomenima “nove umjetničke prakse” u nas, gotovo redovito povjesničari umjetnosti iz susjednih zemalja, prije svega Ješa Denegri i Miško Šuvaković iz Srbije. Muzejske institucije, što zbog uvjeta djelovanja, što zbog programske politike, također nisu pridonijele olakšavanju težine te praznine. U toj su situaciji nezavisne inicijative preuzele istraživačku i povijesnoumjetničku, kao i edukacijsku ulogu, izložbama i publikacijama o akterima “nove umjetničke prakse”, umjetnicima zaboravljenima i odbačenima zbog ideološke nepodobnosti (npr. rad WHW-a na javnoj problematizaciji pitanja ostavštine Vojina Bakića), te jačanjem veza između generacija aktivnih 70-ih i onih danas, narušenih akademskom vezanošću za razdoblje 80-ih (koja je također i ideološka vezanost). Također, nezavisne su se inicijative prve kod nas počele baviti pitanjem historizacije i teorijske problematizacije pitanja kustoskih i izložbenih praksi.