Josip Lalić – Giuseppe Lallich, (Split, 1867.–Rim, 1953.) se školovao u Veneciji, Milanu i Parizu. Živio je u Splitu, Dubrovniku i Rimu. Slikao je sakralne motive, portrete, žanr-prizore i dalmatinske krajolike. Njegovi su rani radovi stilski bliski akademskom realizmu, a kasniji impresionizmu. Važnije su mu slike: „Majka Božja i Sveta obitelj” (1897.), „Portret dra Gaje Bulata” (1900.). Samostalno je izlagao 1901. u Splitu s Emanuelom Vidovićem i 1913. u Beču. O njegovoj zajedničkoj izložbi s Emanuelom Vidovićem, tijekom travnja 1901. u foajeu zagrebačkog „obćinskog kazališta”, pisao je Obzor, opširnije se, međutim, osvrnuvši na slike i karikature Emanuela Vidovića. O Laliću se tek piše da je izložio niz portreta koje je izradio u Splitu i „dvie slike iz narodnog života”. Ocjena njihove vrijednosti nije ohrabrujuća. Samu izložbu, pisac, ipak, smatra uspjelom, jer je „prva za naš grad”. Izloženo je „do 60 slika i sličica”, a ne očekuje da će broj posjetitelja biti impozantan jer je „svaki početak težak”. Na osnovu uvida u slike Josipa Lalića koje se čuvaju u Galleria Nazionale d’Arte Moderna e Contemporanea di Roma („Mercato di Ragusa”; „Una via di Ragusa”; „Amici /Costumi morlacchi dalmati/”, 1900.–1920.; „Facchino di Ragusa”, 1900.–1920.; „Mercato a Cattaro”, 1900.–1920.; „Ribelli /Costumi morlacchi/”, 1900.–1920.; „Negozio nazionale dalmata /sui monti della Dalmazia/”, 1900.–1920.) te u Galleria Comunale d’Arte Moderna e Contemporanea di Roma („Sulla tolda delvapore”, 1920.–1928.; „Pronao della Chiesa di S. Biagio di Ragusa”,ca. 1920.) nameće se zaključak da se radi o zanimljivom i kvalitativno vrijednom opusu, protivno navedenim ocjenama Obzorova pisca, koji bi bilo vrijedno prezentirati, prvenstveno hrvatskoj i talijanskoj stručnoj publici. Za svoje izlaganje predlažem predstavljanje navedenih slika ovog zanemarenog umjetnika koje se nalaze u kolekcijama tamošnjih značajnih muzeja te njihovu kontekstualizaciju u ambijente hrvatsko–talijanskih poveznica.