U okviru nastojanja da se olakša proces integracije novih članica u Europsku uniju njezina središnja znanstvena agencija European Science Foundation inicirala je početkom 2004. godine trogodišnji istraživački projekt pod nazivom Discourses of the Visible: national and international perspectives. Iako je primarni zadatak toga projekta bio identificirati, ispitati i ponuditi rješenja ključnih problema suvremene europske povijesti umjetnosti, ponajprije onih vezanih uz dugotrajnu krizu ove znanstvene discipline izazvanu pojavom niza novih disciplinarnih paradigmi, zaključci do kojih se došlo prilično su neočekivani. Svakako je najzanimljivija činjenica da se – suprotno inicijalnoj hipotezi koja je računala na relativnu teorijsku i metodološku homogenost, a imajući u fokusu germansku tradiciju kao temelj cjelokupne europske povijesti umjetnosti – pokazalo kako je riječ o vrlo heterogenom području unutar kojega i sam termin povijest umjetnosti u različitim sredinama ima bitno različita značenja. Iz njega ne proizlaze samo razlike u radnoj metodologiji već i razlike u spremnosti lokalnih zajednica da odgovore na izazov novih načina mišljenja, novih kulturoloških okolnosti i novih tehnologija, te prihvate nove modele ponašanja i nove intenzivnije oblike međusobne suradnje. Kakva je situacija u vezi s tim pitanjem u Hrvatskoj? Koje značenje pojam povijesti umjetnosti ima u nas? Kakav tip povijesnoumjetničkog diskursa podrazumijeva i unutar kakve institucionalne/ izvaninstitucionalne strukture se on proizvodi? Kako u stvaranju povijesnoumjetničkih pripovijesti participiraju sveučilišta, instituti i muzeji, izvaninstitucionalne kustoske prakse, likovna kritika i masovni mediji? Na koji način se domaća povijest umjetnosti odnosi prema suvremenim socijalnim procesima? Kako aktualne političke, kulturološke i socijalne okolnosti utječu na podučavanje, prikupljanje, prosudbu i pisanje o umjetnosti? U kakvom je odnosu povijest umjetnosti u Hrvatskoj prema disciplinarnim praksama u ostalim europskim zemljama? Jesu li i u kojoj mjeri obrazovni programi domaćih sveučilišta prilagođeni suvremenim obrazovnim potrebama? Kako se odnosimo prema pitanju interdisciplinarnosti, te prema novoj paradigmi studija vizualne kulture, koji na brojnim inozemnih sveučilištima već zamjenjuje studij povijesti umjetnosti? Da li se afirmacija novih (inter)disciplinarnih paradigmi i u nas prepoznaje kao bitan pokazatelj krize povijesti umjetnosti i kakav je njihov utjecaj na dominantne oblike disciplinarne prakse (kustosku, kritičarsku, istraživačku)? Pokušavajući odgovoriti na navedena pitanja, sudionici ovoga panela ponudit će – svatko iz svoga profesionalnoga rakursa – sliku današnjeg stanje povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, naznačiti trenutačne probleme, kao i one s kojima bismo se mogli suočiti u trenutku kad se budemo našli na kulturnom i znanstvenom tržištu Europske unije.